Ljubinka Perinac Stankov - FILOVANE PAPRIKE, VEGETA I BIJELO DUGME



Desi se tako da vreme izbriše poneki podatak, kao onaj da u punoj snazi real-socijalizma u Rumuniji nismo imali zamrzivače, ali ga onda na površinu iznese neka banalna anegdota, pa povežeš končiće i iz mozga izvučeš zaboravljeno. Sećam se, bila je zima neke davne komunističke godine u Temišvaru. Mama je spremala ručak, prozor otvoriznut da para izađe (jer kuhinjske aspiratore nismo imali), a komšija Gavril iznad nas nagnuo se sa svoje terase, pa se podbočio kao da će svakog trenutka skočiti: - Borice, ako mi ne daš tanjir filovanih paprika, odavde s trećeg sprata na savesti ćeš me nositi, onesvestio sam se od mirisa. Možda će današnjoj generaciji delovati čudno, ali je zaista tako bilo. Rumunija u „zlatnoj epohi“ vladavine komunističke partije ne samo da nije imala svežih paprika u zimskom periodu, nego nisi sebi ni one zamrznute mogao da priuštiš, jer nije bilo zamrzivača u slobodnoj prodaji. Pojam supermarketa postojao je samo u zabranjivanoj literaturi i filmovima. Sećam se da je prvi zamrzivač (slovenačke proizvodnje) baba (koja je jedina u porodici imala malogranični pasoš), 800 litarsku skalameriju kupila u Kikindi i poslala vozom za Rumuniju. Zbog tog smo zamrzivača bili mnogo godina na dobrom glasu, jer kad usred zime zamirišu paprike ili đuveč, pola kvarta nam na vratima dolazilo da proba srpsku kuhinju. Inače, sve što je dolazilo iz Srbije imalo je status konvertibilne valute. Na primer, pakovanje pola kile Vegete bilo je solidan honorar za advokata ili lekara, a cigare tipa Vikend su maltene parirale čuvenom Kentu – komunističkom otvaraču gvozdenih kapija. Ko raskovnik iz slovenskog mita, paklica najjeftinijih srpskih cigara značila je ulaz u operu na predstave gde je sve bilo rasprodato, ulaz u bolnicu, pa čak ulaz na mala vrata i nabavku sindikalnih karata za letovanje. U Bukureštu sam u hotelu gde više nije bilo slobodnih soba, nagovorila recepcionerku da mi ustupi glavni apartman. Moj argument? Najobičnija kesa ju-pudinga. Kao dete bila sam glavna faca zbog srpskih cigaret žvaka, a kad bih prijateljima na žurke donosila kasete Bijelog dugmeta ili Bajage i Instruktora dočekivali bi me kao danas bogatu tetku koja će im ostaviti u nasledstvo kuću i vikendicu na moru. Pola Zapadne Rumunije imalo je specijalne antene i dekodere za srpske TV programe, jer je to bio jedini način da budeš u toku sa kulturnim dešavanjima ostalog dela sveta.... da odgledaš neki savremeni film ili saznaš muzičke novosti tih godina. Ljudi su masovno učili srpski jer je za njih tadašnja Juga bila Amerika Balkana. I sve mi je ovo proletelo kroz glavu jer mi je prijatelj s druge strane grane priznao kako mu je čudan fenomen da rumunski narod voli Srbiju uprkos zvaničnicima i politici koja se poslednjih godina vodi kod nas. Kada ti je jedan narod toliko godina prozor, čijim si otvaranjem pustio da u kavez Čaušeskuove diktature pirne vetrić slobode, ne možeš ga mrzeti, pa makar Jenkiji i ostali svetski moćnici otvorili u Rumuniji još deset Deveselua. Jer Srbiju oni ne znaju ni po slušanju, ni po predanju, a bogami, ni po američkim obećanjima. Rumuni su gledajući u srpsku slobodu naučili da prežive godine bede. Bila je to prva lekcija. O slobodi.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Nenad Živković - Sluga sam pokoran, Vaše veličanstvo!!